Karakter govornika i njegov ugled u društvu bili su važni tijekom cijele povijesti retorike. Neupitno je kako govornik mora imati i neke karakteristike koje će dodatno učvrstiti njegovu argumentaciju. Još je Aristotel isticao važnost kredibiliteta (etosa) u političkom govoru smatrajući da je karakter govornika važan za dobivanje povjerenja publike. Upravo je to začetak ad hominema kao argumenta koji se temelji na napadu na osobu umjesto na sadržaj njezina argumenta, a dugo se smatrao argumentacijskom pogreškom zbog irelevantnosti karaktera govornika za valjanost iznesene tvrdnje. Međutim, novija teorijska istraživanja (Woods, Walton, Tindale, Groarke) upućuju na nužnost uvažavanja konteksta pri evaluaciji ad hominem argumenata, čime se otvara mogućnost legitimnosti ad hominema u određenim okolnostima. Ovaj rad prikazat će kako se mijenjalo poimanje ad hominema od antike pa do suvremene retorike te kakav je današnji koncept ad hominema. U političkom diskursu, posebice u parlamentarnim raspravama, napadi ad hominem često se koriste kao taktike diskreditacije govornika s ciljem slabljenja njegove uvjerljivosti i rušenja kredibiliteta. Pritom granice između uvrede, napada na etos i argumenta ad hominem ostaju fluidne. Ovo istraživanje polazi od teorijskih postavki Tindalea i Woodsa koji ad hominem svrstavaju u širu skupinu etotičkih argumenata te naglašavaju važnost distinkcije između manipulativnih napada na etos i legitimnih argumentacijskih postupaka.