Međunarodni dan pismenosti
Međunarodni dan pismenosti UNESCO-ova je inicijativa, čiji je cilj svake godine podsjetiti međunarodnu zajednicu na status pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnoj razini. Ideja o obilježavanju Međunarodnoga dana pismenosti pojavila se u rujnu 1965. godine u Teheranu, na Svjetskoj konferenciji ministara obrazovanja, o temi iskorjenjivanja nepismenosti.
Na konferenciji je predstavljena inicijativa za proglašavanjem jednoga dana u godini Međunarodnim danom pismenosti, kako bi se na taj dan slavilo, ali i upozoravalo na važnost pismenosti na međunarodnoj razini. Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih (odnosno Agencija za obrazovanje odraslih u prethodnom razdoblju), već osmu godinu zaredom sudjeluje u ovoj inicijativi, prepoznajući njezinu važnost na globalnoj razini, ali i izrazitu relevantnost za prilike u Republici Hrvatskoj.
Od pokretanja obilježavanja Međunarodnoga dana pismenosti, šezdesetih godina prošloga stoljeća, pa do danas, shvaćanje pojma pismenosti kontinuirano se razvijalo i mijenjalo kako su se mijenjale i društvene, političke, znanstvene, tehničke i druge okolnosti. Osnovno shvaćanje pismenosti prvenstveno podrazumijeva kompetencije u području čitanja i pisanja, a ponekad i računanja. Iako se precizna definicija pismenosti razlikuje od zemlje do zemlje, danas ona obuhvaća mnoge više te vrlo često, uz vještine pisanja, čitanja i računanja, uključuje i osposobljenost za čitanje s razumijevanjem, vještine komuniciranja, znanja stranih jezika i korištenja suvremenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, osposobljenost za rješavanje problema, vještine i spremnosti za timski rad, prihvaćanje drugih i drukčijih te osposobljenost za trajno učenje. Prevladava i shvaćanje da pismenost nema jednu, već više dimenzija (npr. čitalačka, dokumentacijska i numerička pismenost), koje ne moraju biti jednako razvijene. Isto tako, osim opće pismenosti, govorimo i o raznim drugim vrstama pismenosti (informatička, matematička, znanstvena, metodološka, ekološka itd.).
Pojam pismenosti u razvijenim državama Europe sve se češće veže uz pojam ključnih kompetencija. Ovdje se radi o temeljnim znanjima i vještinama koje su prepoznate kao preduvjet cjeloživotnom učenju, kompetencijama što ih je potrebno steći tijekom inicijalnog obrazovanja za uspješno učenje tijekom ostatka života. Ako pismenost shvatimo kao nešto što je nužno za bilo kakvo daljnje napredovanje u nekomu društvu, tada izazovi globalizacije, sve brže promjene u društvu i gospodarstvu te pojava novih tehnologija, ukazuje da puka vještina čitanja i pisanja nije dovoljna.
UNESCO, organizacija koja je pokrenula ovu inicijativu, ističe kako je pismenost temeljno ljudsko pravo kao i temelj za cjeloživotno učenje. Pismenost je apsolutno nužan preduvjet društvenog i osobnoga razvoja te se potencijal pismenosti za transformaciju života ljudi ne može precijeniti. Za pojedince, obitelji i društva ona je instrument osnaživanja koji pozitivno utječe na zdravlje, prihode i odnose sa svijetom. Pismenost u svim svojim dimenzijama donosi korist pojedincu i društvima, utječe na rast samopouzdanja, osnažuje za individualnu i kolektivnu akciju, oslobađa kreativnost i osposobljava za kritičku refleksiju stvarnosti. Također, političke i kulturne koristi te koristi u područjima poput obrazovanja, ekonomije, očuvanja zdravlja, reprodukcije i ravnopravnosti spolova jasno su vezane uz podizanje razine pismenosti. Pismeno društvo je dinamičko društvo, društvo gdje se aktivno razmjenjuju ideje i vode rasprave. Nepismenost je, pak, prepreka boljemu životu te čak može voditi porastu isključivosti i nasilja.
Podaci s posljednjega popisa stanovništva pokazuju da je danas u Republici Hrvatskoj manje od 1 % nepismenih osoba starijih od 10 godina. No, ovdje se većinom radi o vještinama čitanja i pisanja te se pismenom smatrala svaka osoba koja može s razumijevanjem pročitati i napisati kratak, jednostavan sastavak o svome svakidašnjemu životu, bez obzira na to na kojemu jeziku ili pismu osoba čita, odnosno piše. Jasno je da je za život u današnjim suvremenim društvima potrebno mnogo više, što se odražava i u širenju pojmova pismenosti na druga područja. Ako pogledamo kakva je situacija glede informatičke pismenosti, podatci s posljednjega popisa stanovništva pokazuju da je u nekim dimenzijama ove pismenosti preko 40 % nepismenih građana Republike Hrvatske. Kad bi se mjerile neke druge dimenzije pismenosti, moguće je da bi rezultati bili još i porazniji.
Jasno je da ovakvom situacijom ne možemo biti zadovoljni te je upravo Međunarodni dan pismenosti prigoda da se ukaže na ovaj problem. Potrebno je iskoristiti taj dan da bi se još jednom upozorilo na važnost pismenosti – kako osnovnih vještina pisanja i čitanja tako i svih drugih vrsta i dimenzija pismenosti. Potrebno je uložiti dodatne napore kako bi se razina pismenosti, kako god se ona shvaća, u Republici Hrvatskoj povećala te kako bi ovaj temelj i preduvjet funkcioniranja i napredovanja u suvremenome društvu znanja uistinu obuhvaćao sve pojedince koji u tomu društvu žive.