Izložba povodom 150 godina rođenja Antuna Gustava Matoša

U Knjižnici Božidara Adžije od 13. lipnja do 15. srpnja 2023. godine možete pogledati izložbu knjiga, fotografija i plakata pod nazivom „U vijeku kada ‘misli’ svaka šuša”…: 150 godina rođenja Antuna Gustava Matoša.

Povod za proslavu je i pola stoljeća od kada se na tribini Književnog petka govorilo o AGM-u: prvi put 12. siječnja 1973., a drugi put na isti datum nakon devet mjeseci. Iz transkripta tribine može se iščitati da se filolog i stilist Krunoslav Pranjić pozabavio njegovim jezikom i stilom o čemu je pisao u nekoliko navrata, u Jeziku i književnom djelu te u Jeziku i stilu Matoševe pripovjedačke proze. O Gustlovome djelu drugi put su raspredali pjesnik Dragutin Tadijanović, slavist Nedjeljko Mihanović te teatrolog i kazališni kritičar Nikola Batušić. Povod za te tribine bila je stogodišnjica piščeva rođenja, a time je bila potaknuta i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti za izdavanje Sabranih djela Antuna Gustava Matoša u 20 svezaka, a spomenuti trojac urednički je djelovao.

Antun Gustav Matoš, pisac, pjesnik, putopisac, esejist, žurnalist, dramatičar, pripovjedač, polemičar, kritičar, feljtonist, Hrvat, Europljanin, univerzalist rođen je 1873. godine u Tovarniku, umro 1914. u Zagrebu. U vlastitoj domovini vječiti tuđinac, vječito u ilegali, otprilike četrnaestak godina živio pod europskim krovovima, a u srcu je dom navijek nosio jer je smatrao da se najbolje može sagledati „situacija Kroacija“ ako se promatra iz „inostranih” vidokruga. Polemizirao je mnogo, ma gdje bio, jednom zgodom mladi Krleža je nosio svoje uratke u namjeri da mu ih pokaže, no, u posljednjem trenutku je ustuknuo.

Ujević mu je tepao „Rabbi” dok se zbog razmimoilaženja nisu razišli te se polemički razračunavali. Samo je Dubravko Jelčić u Literaturi o Antunu Gustavu Matošu : (1896.-2009.) pobrojao oko 1600 bibliografskih jedinica posvećenih AGM-u, no, zanimanje znanstvene zajednice nije s tom publikacijom prestalo pa je tako samo u posljednjih nekoliko godina izašao zavidni broj publikacija. Zapitali su se zašto on utemeljuje svoju hrvatsku modernu, kakav je leksik u Cvijetu sa raskršća, što je bilo s Josipom Jurjom I., Matoševim Strossmayerom, kakva je moderna poezija od Matoša do Maleša, gdje je Gustl sve boravio, tko mu je sve pisao pjesničke posvete, kako mu je bilo pod Starčevićevim barjakom, je li bio izvrstan sonetist, koja interpunkcija ide na kraj pjesme, što veli hrvatska književna kritika, jesu li bili ispravni njegovi politički nazori, kakav je odnos povijesti i pripovijesti kod njega, kako zvuče njegovi stihovi u izvedbi poznatih glumaca, je li bridak kao polemičar, kakav mu je publicistički diskurs, gdje se pojavljuje kao književna tema, u kakvom je odnosu s domicilnom književnosti, što mu je značila francuska kultura, i napokon, vole li se on i Kroacija?

Ne znam je li popisu naslova kraj, no, ako se doista pitate od koje knjige biste krenuli s kritičkom riječi predlažem „Bibliu Matošianu” akademkinje Dubravke Oraić Tolić koja je u Čitanjima Matoša sabrala cjeloživotne napise o njemu, jer, kako ističe na kraju knjige, misao Ive Andrića:„ Biti Matoš znači ne biti nikada dosadan, jer njegove knjige nisu od roda nerazrezanih […]” i opet: „Jedini od svih on je gospodar riječi. On se njima igra kao djeca kamenčićima, njima truje i dariva i ranjava (izgleda da se često inspirira na riječima svojim i tuđim!), njima daje – lakoćom žonglera – sve skale mišljenja i osjećanja; on nije nikad nekazan, skiciran, jer ima na skladištu riječi teških kao kamen i lakih kao perje; uvijek je doslovno kazan, oštroocrtan, jasno koloriran.” (Oraić Tolić 2013: 345).

Na kraju knjige zapitala se: „Hoćemo li Matoša i dalje čitati? Svakako! Treba samo promijeniti naočale.” (Oraić Tolić 2013: 330) Vidite li dobro, možete provjeriti ovdje, a preko podcasta Zvukmark – zabilježeno zvukom možete poslušati.