Radimo li s učenicima upravo onako kako mislimo da radimo? Čije potrebe zadovoljavam svojim ponašanjem? Na čemu temeljimo osjećaj vlastite uspješnosti u radu s učenicima? Učeniku treba odgajatelj kojem iskreno vjeruje i koji je autentičan pa nije poželjno pred učenikom glumiti pokušavajući biti nešto što nismo, nego valja na učenika djelovati iz „svoje najbolje varijante” Što poduzimam kako bih bolje razumio učenika?