Ovaj materijal je nastao u svrhu predavanja na Međužupanijskom stručnom vijeću učitelja i nastavnika harmonike, održanom 15. ožujka 2023. godine, u Zagrebu. ANKETA "Utjecaj ekranizacije na glazbeni napredak i razinu motivacije učenika" (poslana svim učiteljima i nastavnicima harmonike u Hrvatskoj) 1. Da li imate dojam kako se kroz godine omjer lošijih, prosječnih i boljih učenika u Vašoj klasi promjenio u korist lošijih učenika (npr. prije su većinu klase činili prosječni učenici, a manji dio lošiji i bolji. Sada većinu klase čine lošiji učenici, a u manjini su prosječni i bolji)? * o DA o NE 2. Da li imate problem s motivirenjem svojih učenika za vježbanje harmonike i osjećate li da ste iskoristili sve svoje trikove kako bi ih zainteresirali za vježbanje? * o DA o NE 3. Da li ste s godinama smanjili i minimalne zahtjeve gradiva koje učenik mora odraditi prema Planu i programu (jer ste svjesni da ga i današnji najbolji učenici teško mogu ispuniti)? * o DA o NE 4. Da li ste primjetili kako kroz godine učenici pokazuju sve veći nedostatak reakcije vezan uz dobijanje lošije ocjene (npr. prije su zasuzili već i na spomen lošije ocjene, a sada jedva trepnu i kada je dobiju)? * o DA o NE 5. Da li ste primjetili da su se učenici počeli ispisivati iz glazbene škole sve ranije (prosjek pohađanja glazbene je neke 3 godine, te su izuzetno rijetki oni koji završe svih 6 godina osnovne škole), a bez nekog posebnog razloga pa i tijekom školske godine? * o DA o NE 6. Da li zadnjih nekoliko godina povisujete ocjene za jednu ili više njih, a zbog straha od ispisa učenika i gubitka satnice?* o DA o NE 7. Da li ste primjetili iz godine u godinu sve manju angažiranost roditelja u nastavni proces (ako uzmemo u obzir većinu roditelja)? * o DA o NE 8. Da li imate dojam da su se roditelji ranijih godina više trudili oko podsjećanja djeteta na vježbanje instrumenta te razgovarali i s njim i s Vama o ocjenama, a danas na spomen lošijih ocjena odmah najave ispis bez mogućnosti daljnje rasprave ili dodatnog truda s njihove strane? * o DA o NE 9. Da li vam roditelji sve češće spominju da djeci, zbog prevelikog provođenja vremena pred raznim ekranima (mobiteli, tableti, kompjutori), a posljedično lošijim ocjenama u školi, sve češće oduzimaju na određeno vrijeme mobitele ili brane igranje igrica, kao vrstu kazne? * o DA o NE 10. Smatrate li da je uzrok inflaciji nemotiviranih učenika trenutni stil života u kojem su se fokus i vrijednosti preusmjerile na ekrane (u svrhu razbibrige, odmora ili "kupovanja mira“ dok je dijete pred ekranom)? * o DA o NE 11. U slučaju da imate neka od navedenih iskustava, kako se s njima nosite i koje bi bilo rješenje problema po Vašem mišljenju? * Objašnjenje prezentacije: 1 - UVOD Do ideje za ovu temu sam došla iz osobnog iskustva i to je tema o kojoj već dugi niz godina promišljam. Sa svojim poslom u glazbenoj školi sam ispočetka bila jako zadovoljna - s napretkom djece, njihovim reakcijama, količinom njihovog vježbanja, načina na koji su shvaćala stvari. Oko 2010. godine sam primjetila da su se stvari počele mijenjati. Isprva nisam znala o čemu se radi, niti se problem naglo otkrio, već se cijela stvar odvijala polako i neprimjetno. Činjenice su bile sljedeće: iako sam se s godinama sve više trudila oko učenika, imala više razumijevanja, osmišljavala zanimljivije načine učenja, imala sve bogatiji repertoar skladbi, postajalo je očitije da je svaka generacija jednostavno malo lošija i ljenija od one prethodne. Trebalo mi je dugo vremena da tu pojavu iskristaliziram i uočim neke obrasce. Prvo sam krivila sebe i svoj rad, pa učenike, ali kad su mi i ostali profesori potvrdili isti problem, shvatila sam uzrok problema te uvidjela da stvari s vremenom postaju samo gore, a ja nemam neko suvislo rješenje. Taj problem je u skorije vrijeme dobio i ime - „ekranizacija“ ili „ekranizam“, a postao je sve prisutniji kao problem u različitim granama obrazovanja, ali i u samoj obiteljskoj dinamici. Djeca su od međusobnog igranja s igračkama, igranju na igralištu, učenju stvaranja glazbe na instrumentu, došla do toga da im je najveći vrhunac dana - izolirano sjedenje ili ležanje, zurenje šutke satima u ekran, scroll-anje po mobitelu do besvijesti i klikanje po joystick-u. Smatram da trenutno stagniramo u stupnju evolucije – umjesto da se fizički i mentalno razvijamo iz generacije u generaciju, djeca su počela vidno nazadovati – fizički, motorički i emotivno. Zašto? Zato što se fokus djece drastično promjenio. Fokus koji djeca imaju danas na ekrane, koliko god dobrobiti ima, je dvosjekli mač i na duže staze ih otupljuje i otuđuje. Zato sam radila ovo predavanje s kojim se nadam da ću dati na značaju ovom problemu, osvijestiti stvari i potaknuti raspravu, jer potvrdu kolega imam - što kroz razgovor, što kroz anketu koju sam provela za predavanje. 2 - UČENICI NEKAD To „nekad“ su za mene bile 80-te. Atmosfera tog vremena je prvenstveno politički bili puno strožija nego danas. Vladao je potpuno drugačiji režim i uživao se kult predsjednika. Onda je normalno bilo uklopiti se i ne iskakati iz okvira. Tada se kupovalo u lokalnim dućanima u kojima se moglo kupiti osnovne životne namirnice (crni ili bijeli kruh, svježe mlijeko, dvije vrste čokolade, dvije-tri vrste bombona i neke nužne proizvode), i nije se moglo samostalno birati proizvode s polica. Doma su se većinom jeli ćušpajzi, a kolač se jeo možda dva puta mjesečno (u nedjelju ili kad dođu gosti). U kući je bio jedan telefon na žicu pa o privatnosti tijekom razgovora nije bilo riječi. Sigurnosne sjedalice za auto nisu postojale, niti su se djeca na stražnjem sjedalu vezala. Prilikom proslave rođendana zvali su se najbliže prijatelji i rodbina, te pojela torta. Nije bilo skupih poklona i sve je bilo skromno. Sam odgoj djece je bio više stroži i bez toliko prisnosti. Nekad su stvari bile drugačije, i to je normalno. Svako vrijeme je drukčije - navike ljudi, tempo života, tehnološki napredak, pa iz tog zaključujemo da je i svaka generacija drugačija. Tako je i za pretpostaviti da škola i nastava danas nisu slične onome kako su izgledale prije, a još su manje učenici koje ih pohađaju slični onima od nekad. Nastava je bila ex cathedra, lošiju ocjena se mogla prešutjeti od roditelja sve do ispravka, a prešutjela se zbog straha od roditelja koji su onda bili veliki autoritet. Autoritet općenito je nešto značio - djeca su više poštovala i svoje roditelje i profesore, a roditelji profesore. Zašto su ljudi u to vrijeme bili drukčiji? U ono vrijeme nije bilo toliko izbora za djecu, ni za roditelje. Za roditelje je postojala ustaljena shema – posao, kuća i bavljenje djecom. I posao se nije donosio doma. Za djecu je shema bila – škola, kuća, zadaća, igranje, crtić u 19h, spavanje. Ako je netko išao u glazbenu školu, bio je privilegiran. Imao je nešto što druga djeca nisu imala: dodatnu školu koju su roditelji plaćali, još jedan krug prijatelja, svirao je instrument za kojeg kolege iz razreda možda nisu ni znali kako se zove, a kamoli svira, nastupao je na koncertima, poznavao ozbiljnu glazbu… Osim glazbene škole moglo se pohađati još možda neka dva-tri sporta i strani jezik. Doma se igralo s lutkama i autićima i puno vremena se provodilo vani na igralištu. Od elektronike je postojao samo televizor s tri programa i bila je sreća ko je bio u boji. Svi ukućani su gledali isti program na jedinom televizoru kojeg su imali. Kompjutori i igraće konzole su se pojavile tek sredinom 90-tih, ali u obliku smiješnim za današnje pojmove. Igrice su bile tehnološki vrlo primitivne i grafički slabe, a na kompjutoru su se mogle igrati igrice s diskete. Internet se u Hrvatskoj pojavio 1992. i to preko telefonske veze sa Sveučilištem u Beču, kapaciteta 9.6kbps (tzv. dial up). Za usporedbu - prosječni današnji kapacitet brzine je 12Mbps (preko ADSL-a). Preračunato u megabajte, znači da smo nekad imali brzinu prijenosa od 0.009 Mbps. Na internetu je postajao Yahoo kao jedini preglednik, nije postojao YouTube, nije bilo društvenih mreža, i nije se moglo ništa “guglati” kad je samog sadržaja bilo vrlo malo. Mobiteli su se počeli pojavljivati tek kasnih 90-tih, ali na njima još uvijek nije bilo interneta, niti se moglo slikati s njima, niti je postojalo nešto što se zove „touch“, a poruke su imale ograničen broj znakova i stale u 2 reda. Ako se nešto htjelo naučiti i doznati, moralo se isplanirati i odvojiti vrijeme za to – otići u knjižnicu, uzeti enciklopediju ili još neku dodatnu literaturu, i istraživati. Nakon što se gradivo našlo i prepisalo u bilježnicu - praktički je bilo i usvojeno jer je to bilo nešto na što se potrošilo vrijeme i aktivno se angažiralo, pa se i zadržalo u sjećanju. Dakle, nekad nije bilo elektronike i samim time nije bilo drugog utjecaja na djecu osim onog iz njihove neposredne blizine (nije postojao globalni utjecaj). Općenito - život je bio bezbrižniji, roditelji nisu bili pod stresom, provodili su više vremena s djecom, djeca su provodila puno vremena u interakciji su drugom djecom, a zabavljala bi se igračkama, igrom vani ili čitanjem. 3 - UČENICI DANAS Danas je popularno upravo suprotno od svega onoga što je nekad bilo “normalno”. Popularno je biti drugačiji – izgledom i ponašanjem; sloboda je najnormalniji pojam jer ne postoji više režim; globalna ekonomija potiče konzumerizam gdje smo putem reklama konstantno bombardirani da nešto kupimo jer nam baš to treba, a ono što smo kupili prošlo ljeto više nije u modi. Danas su mali lokalni dućani gotovo izumrli, a kupuje se u velikim centrima gdje se nudi sve - od prehrambenih artikala, odjeće, higijenskih potrepština, električnih aparata, motornih alata, i to u tolikom broju i razlikama u nijansama, okusima i modelima da ih je nemoguće nabrojati. Čak su se i u manjim kioscima, kako bi isti opstali (budući da se novine gotovo više ne čitaju) počeli prodavati prehrambeni proizvodi. Doma se danas često prigrijava smrznuta hrana ili se naruči nešto izvana jer roditelji nemaju vremena za kuhanje zbog preopterećenosti obvezama, a slatkiši i grickalice se konzumiraju na svakodnevnoj bazi. Umjesto jednog telefona sad svaki član obitelji ima svoj mobitel i svu privatnost koju želi, a za djecu postoji bezbroj modela sjedalica za auto. Rođendani su danas postali stvar natjecanja – tko će ga imati u boljoj igraonici, tko će imati više balona, dobiti skuplje poklone, imati veću tortu… A što se tiče odgoja – postao je vrlo fleksibilan jer roditelji danas nisu više dosljedni kao prije i pravila se smišljaju u hodu. Na nastavi danas djeca često sjede u krugu, učenici su uključeniji i sat, koriste se tableti na nastavi, a ocjene se upisuju u online dnevnike, tako da nema više skrivanja ocjena – sve je vidljivo isti tren. Što se tiče autoriteta – danas je i roditelj teško autoritet svom djetetu, a kamoli profesor. Djeca danas jednostavnu nemaju više toliko poštovanja prema starijima, a niti roditelji nemaju poštovanja prema nastavnicima, već ih tretiraju kao dadilje koje su tu da osiguraju njihovom djetetu što uspješniji prolazak na daljnje grane obrazovanja, a koje će rezultirati finalno što unosnijim zanimanjem. Primarna je ocjena, a ne znanje koje dijete treba usvojiti. Ako nastavnik i pokuša biti realan i pravedan, svaka dobivena ocjene manja od odličan gleda se kroz oči ljutog neprijatelja i roditelji su u stanju ići i do najviših instanci da se ista promjeni. Danas je ogroman izbor i vannastavnih aktivnosti – robotika, kineski jezik, balet, hokej, jahanje, a od igračaka je nemoguće pobrojati što sve postoji na tržištu – od lutki toliko vjerno izrađenih da izgledaju kao prave, do bezbroj varijacija igraćih konzola, bezbroj unaprijeđenih generacija neke igrice, ekrana različitih vrsta i veličina, bezbroj programa s crtićima i dječjim emisijama, bezbroj kanala na YouTube-u za djecu. Danas svaka kuća ima nekoliko televizora, obično u svakoj sobi jedan, ima i kućni internet, ali i svako dijete i svaki roditelj imaju svoj internet na mobitelu. Internet je danas brzine 4G, 5G, s mogućim brzinama upload-a i download-a i do 200Mbps, a postoji preko 200 preglednika za internet (Chrome i Firefox kao najpopularniji). Danas je čak uobičajeno u svakom trenu znati lokaciju djeteta (prema praćenju GPS-a) te pregledavati njegovu povijest pretraživanja i razgovora. Također, danas smo naviknuti da nam je sve dostupno i u bilo koje vrijeme. Danas djeca mogu nešto što ih zanima istog trenutka naći na Google-u. I dok je s jedne strane to blagoslov, s obzirom da nam je ogroman broj znanja dostupan online, nevjerojatnom brzinom i u bilo koje vrijeme, s druge strane, baš zbog te dostupnosti često zaboravljamo na taj nevjerojatan dar i uzimamo ga zdravo za gotovo, pa se i ne trudimo previše zapamtiti nove stvari. Zašto? Jer tu informaciju možemo provjeriti bilo kad i koliko god puta želimo kasnije. Također, danas se ni ne trudimo proučavati nove stvari jer ima toliko rješenja i odgovora već na svako pitanje, a i toliko nametnutnih stvari koje nam zaokupljaju pažnju i koje započinjemo, ali nikad ne dovršimo. Npr. danas možemo bilo koji jezik naučiti besplatno. Postoje milijuni tutoriala i besplatnih priručnika, ali jednostavno nemamo vremena za to. Jer u moru obilja informacija, kako se uopće odlučiti za nešto i onda ostati dosljedan tome? Dosljednosti danas nema ni u dnevnom ritmu. Red kao da više ne postoji – niti je ručak uvijek u isto vrijeme, niti su uvijek svi zajedno za stolom, niti su roditelji dosljedni oko granice spavanja djece, niti nakon svog posla imaju svaki dan jednaki broj obaveza koji moraju odraditi od doma za svoj posao, pa i to određuje dinamiku ostatka dana – da li će ga provesti za računalom ili će se htjeti “odmoriti” šetnjom po trgovačkom centru. Spontana tjelovježba i kretanje kod djece kao da više ne postoji. Od toga da su djeca prije stalno jurila na biciklima i rolšuhama, do danas kad im je najdraže stati na električni romobil, stisnuti gumb i usmjeravati guvernal u smjeru u kojem žele ići. Dakle – kreću se, a u stvari stoje. Zato su danas čak i djeca pretila zbog pomanjkanja kretanja. Naši preci su se razvijali u vrlo jednostavnim uvjetima bez velikog izbora, a mi danas pak živimo u vječnom iskušenju - okruženi gomilom hrane koja nas deblja, potrošačkih zamki koje nas dovode do emocionalne i financijske izbezumljenosti, i preplavljenošću umjetnim sadržajem na društvenim mrežama. Ta prezasićenost materijalnim dovodi nas u nemoguću situaciju – očekujemo da će nas mnoštvo novih stvari usrećiti, ali činjenica je da nas one u konačnici čine nervoznijima. Npr. potraga za novim računalom može se pretvoriti u pravi pakao - pregledavajući sve performanse, sve modele, nalazeći stranice na kojima su ti isti jeftiniji, a posljedično imati na umu da ćemo ga vjerojatno otplaćivati još jako dugo vremena i u financijskoj stisci jer smo se na isti način odlučili i za drugi auto, za novu kuhinju, obnovu garderobe itd., samo zato da bi ga za godinu, dvije ponovno išli mijenjati i započeli istu potragu. I djeca imaju priliku osjetiti tu ogromnu količinu izbora između biranja u mnoštvu sadržaja na ekranima, dok pritom nemaju razvijenu samokontrolu, niti emocionalno mogu shvatiti sve viđene situacije. Općenito, danas se sve teže na internetu može naći nešto autentično što može djeci poslužiti kao dobar primjer. Sve je fotošopirano, uljepšano do neprepoznatljivosti, a društvene mreže služe isključivo za neku samopromociju i mjesto gdje se ističu samo najbolji trenuci iz života, skupljaju lajkovi na konto slatke dječice, na konto putovanja koja je moja obitelj imala, a tvoja nije… Sve je u dojmu. A djeca jako dobro upijaju te umjetne modele ponašanja i međusobno se uspoređuju na materijalnoj osnovi (tko ima skuplje tenesice, skuplji mobitel, tko češće jede u McDonalds-u, tko je za praznike bio na skijanju, a tko kod kuće), umjesto da se uspoređuju po nekim drugim vrijednostima. Uglavnom, danas nije popularno biti dobro dijete sa solidnim ocjenama, već je popularno preslikavati jutjubere koji u svojim videima rade pranck-ove. Popularno je biti sarkastičan i ciničan, visiti na TikTok-u satima i gledati videa koja traju svega nekoliko sekundi, gdje se nakon trećeg, četvrtog videa ne zna više što se vidjelo, visiti na Snapchatu, snepati i skupljati vatrice, gledati failove na YouTube-u, igrati Minecraft, Fifu... Djeca su popularna ako rade te stvari, a ne ako idu u glazbenu školu. 4 - EKRANIZACIJA Napretkom tehnologije čovjekov fokus se u jako kratkom vremenu gotovo u potpunosti prebacio na provođenje vremena ispred ekrana. Ako gledamo da čovjek u sadašnjem obliku postoji nekih 50.000 godina, a tek se zadnjih 30 godina elektronika počela značajnije razvijati u našim životima, taj period od 30 godina je jedan treptaj u čovjekovom postojanju. Zato je i nevjerojatno da je fokus skoro 50.000 godina bio na vrlo egzistencijalnim stvarima - hrani, obitelji i poslu, a zadnjih 30 je na - hrani, obitelji, poslu i ekranima. Jednostavno je nepojmljivo kako su ekrani uspjeli doći rame uz rame kraj tri osnovne stvari. Kako se manifestira taj fokus na elektroniku i ekrane? Na poslu smo ispred računala, u slobodno vrijeme scroll-amo društvenim mrežama po mobitelu, dopisujemo se preko mobitela, nalazimo i partnere preko mobitela, plaćamo račune preko mobitela, u školi pišemo u e-dnevnik putem računala, TV je doma neprekidno uključen, a djeca su na ekranima u jednakoj mjeri - rade na tabletima u školi, kod kuće su na mobitelima, igraju se na računalu, na PlayStation-u… Uglavnom, svaki sadržaj kojeg se dotičemo u danu je vezan uz ekrane. Tako smo došli do termina ekranizacije, ne samo u ovom poglavlju, već i u stupnju naše evolucije. Ekranizacija je prekomjerno korištenje mobitela, računala, igraćih konzola i ekrana svih vrsti u svakodnevnom životu, zbog čijeg utjecaja više ništa nije ni približno zanimljivo kao ti ekrani, a kamoli usporedivo. Nažalost, ekranizacija je u pandemiji Covid-a 19 dobila još više maha na svom ubrzanom širenju, a učenici su dovedeni do točke u kojoj im se sve opraštalo – i neznanje i ogromna količina vremena provedena pred ekranima (nastava redovne škole i glazbene škole se odvijala online, pred ekranima). Kad su roditelji pak morali odraditi svoj posao, opraštalo im se još dodatnog vremena provedenog na ekranima u svoje slobodno vrijeme, a tek danas vidimo s kojim ogromnim posljedicama - znanjem koje kasnije nikako ne mogu nadoknaditi, dok su se mobiteli i tableti uvukli pod „novo normalno“ u naše živote. Nažalost, ekranizacija nije samo problem u nastavi. Ona je prvo postala problemom koji je nastao kod kuće, a koji se posljedično samo prelio i na ostatak učenikovog života (interakciju s ostalom djecom i odraslima, na uspjeh u školi). U našim životima više i nema mjesta za čitanje knjiga, šetnju prirodom, igranje društvenih igri, razgovor uživo, upoznavanje uživo. Tehnologija i ekrani su postali primaran dio naše svakodnevnice i svi rado koristimo njegovu dobrobit - od traženja lako dostupnih informacija do gledanja raznovrsnih videa iz bogatog sadržaja. Međutim, kad to provođenje pred ekranima postane nečija primarna aktivnost tokom dana i kada mu je jedina misao što će sljedeće gledati ili raditi na ekranu, tu govorimo o ovisnosti o ekranima. Mislim da nije pretjerano reći da su današnja djeca ovisna o ekranima. Kako to možemo utvrditi? Zato što je to prva stvar u danu koju žele napraviti (pogledati crtić na TV-u, otvoriti igricu ili poruke na mobitelu), zato što nemaju kontrolu nad vremenom provedenim nad njima, zato što reagiraju s tantrumima ako im onemogućimo njihovo gledanje, i zato što zanemaruju čak i obroke i fiziološke potrebe samo kako bi što dulje ostali na ekranu. Evo još nekih znakova koji upućuju na postojanje ovog problema kod djece: opadanje ocjena u školi, zanemarivanje školskih obaveza, smanjivanje interesa za druženje s prijateljima i za ostale društvene aktivnosti, tajnovitost i laganje o vremenu provedenom na internetu, odstupanja u navikama spavanja (korištenje interneta noću, a umor i drijemanje danju). Djeca, u suštini, žele pod svaku cijenu izbjeći dosadu (iako je dokazano da baš dosada potiče maštu i kreativnost), a jedino što im pada na pamet je - ekran. Zašto? Zato što smo ih MI tako naučili. Danas su roditelji prezauzeti i preopterećeni da bi provodili više vremena sa svojom djecom. Djeca zahtijevaju vrijeme i pažnju, a vrijeme je danas postala najskuplja valuta – nitko ga nema dovoljno, niti za odraditi svoj posao, niti za sebe, a kamoli za druge. Ljudi su konstantno pod stresom i ono malo vremena što imaju za sebe žele provesti u miru, a tu se odgoj djece i vrijeme koje treba posvetiti njima teško uklopi. Roditelji su krivi jer u trenutku svog odmora rade isto - sami sebe nagrade provednim vremenom pred ekranima. Zato je teško i licemjerno zahtijevati od djece nešto drugačije, ako se i sami roditelji toga ne mogu pridržavati. Nekad su roditelji drugačije reagirali na stresnije situacije u odnosu s djecom - održali su djetetu bukvicu, rekli mu jasno u čemu je pogriješilo, napomenuli da se to ne smije ponoviti i poslali ga van. I to, ustvari, nije bilo uopće loše. Za to vrijeme su se roditelji smirili, a dijete se igralo na friškom zraku s drugom djecom. Možemo reći da veće štete nije bilo. Danas su stvari drugačije. Ako dijete digne živac roditelju, roditelju je puno jednostavnije ne suočiti se sa stresnom situacijom, poslati ga u svoju sobu gdje ga čekaju razni ekrani ili mu doslovce dati mobitel u ruke jer znaju da su time kupili barem neko vrijeme mir. Djeca su bukvicu dobila, jasno objašnjenje baš i ne, a šteta je velika. Mobitel postaje zamjena za adekvatnu reakciju tijekom konflikta i bez dubljeg promišljanja dali smo mu na superiornosti u odnosu na sve ostalo – na roditelje, braću, prijatelje, igračke. Taj obrazac vodi do začaranog kruga – kad kažemo djetetu da ostavi mobitel, dijete se odbija odvojiti od ekrana jer mu je on jedina utjeha u kriznim situacijama. A što drugo i očekivati od današnje djece i roditelja ako smo već svi nebrojeno puta vidjeli da se bebi u ruke šušne mobitel s crtićima kako bi ju umirili kad se ispija kava na terasi kafića? Prije je bilo normalno u torbu s pelenama ubaciti neku igračku ili bojice i bojanku kako bi se dijete zabavilo kad smo na javnom mjestu, a danas se pazi da se prije izlaska baterija mobitela napuni do kraja, da se skine neka nova aplikacija ili igrica, i ponese Power Bank. Djeca time vrlo rano uče da roditelji nisu ti koju pružaju utjehu ili zabavu, već to odrađuje mobitel. I kamoli sreće ako kontroliramo što gledaju, jer ako to ne radimo, vrlo brzo ih algoritam usmjeri na besmislena videa u kojima je bitno samo da se scene brzo izmjenjuju, da sve pršti od boja, da su zvukovi prenaglašeni, a reakcije pretjerane. U početku odabir mobitela neće imati vidljiv negativni učinak i može nam se činiti kao ”win-win” situacija: zadovoljni mi koji dobijamo mir, zadovoljno dijete. Ali tu jako griješimo. Zašto? Zato što je dječji mozak jako osjetljiv i izrazito podložan utjecajima okoline, a dugotrajno izlaganje djeteta ekranima ometa njegov kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj. Kratkoročno možda ne vidimo negativne posljedice, ali takav način provođenja vremena ima dugoročne negativne posljedice za rast i razvoj djeteta. Da bi dobilo kvalitetne podražaje, nije dovoljno da dijete dobiva informacije samo putem vida i sluha, već je bitno da dijete može dodirivati stvari - premještati igračke iz ruke u ruku, lupkati s njima po površinama, osjetiti njihove teksture, razvijati motoriku, komunicirati kroz igru s drugima i slično. Tijekom gledanja ekrana događa se jednosmjerna komunikacija, a gledanje u ekrane za malu djecu predstavlja samo zurenje u niz slika bez većeg smisla koje oni ne mogu povezati u cjelinu i vidjeti vezu sadržaja koji im se prikazuje i stvarnog života. No, unatoč nerazumijevanju, ekrani su im svejedno privlačni zbog šarenila i brze izmjene slika koja se događa upravo zbog toga da bi im pažnja bila održana, a kanal bio praćen. Naviknuti na takve brze izmjene sadržaja, djecu se teško (pogotovo na duže vrijeme) može zabaviti nekim drugim aktivnostima (poput igračaka ili slikovnica), jer im se sve ponuđeno čini vrlo dosadno i sporo, te brzo gube koncentraciju. Važno je napomenuti da su djeca osjetljivija od odraslih na tzv. „plavo svijetlo“ koje odašiilju ekrani, pa im isto remeti i ciklus sna, utječe na umor, neispavanost te posljedično dovodi do razdražljivosti. Još jedna negativna posljedica ekranizacije je ta da, ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo u većoj mjeri ekranima, ono uvježbava uspostavljanje komuniciranja s ekranima i sa sadržajem u njemu. Budući da ekran ne uzvraća komunikaciju, dijete se počne zatvarati u sebe jer ne dobiva odgovor. Kasnije se to može razviti u kliničku sliku koja izgleda kao povećana orijentiranost prema sebi, gdje djeca počnu razvijati svoj unutrašnji svijet neovisan o ovom u kojem žive. Najveća šteta je što taj unutrašnji i vanjski svijet ne komuniciraju jedan s drugim, a najopasnije je što se dječji mozak uvježbava za potpuno isključivanje iz realnog svijeta - isključuje sebe i nas iz ovog svijeta i prebacuje se na ekrane. Iako bi testovi pokazali da je npr. magnet mozga uredan i da su stanice u mozgu zdrave, dijete neće imati uredan kognitivni razvoj i činit će se pomalo autistično i odsutno. Zanimljivo je to opisala jedna psihologica koje je rekla da je to kao da dijete ima odličan materijal za gradnju kuće, ali vrijeme prolazi i kuća nije podignuta. Zašto? Jer se se neće sama sagraditi, a i ako se taj materijal ne koristi – s vremenom propada. Isto je i s djetetovim zdravim stanicama u mozgu – po svemu sudeći bi rekli da ima sve potrebne predispozicije da bude pametno i uspješno, ali – to se ne događa zato što ne koristi te stanice kako bi trebalo. Ono je previše zauzeto time da bude pasivno i bulji u ekran, a tada se neuroni u dječjem mozgu ne povezuju. Ekran ne pruže dovoljno stimulacije za sva osjetila, niti angažira dijete koliko bi trebalo, a tek kasnije će takav način života pokazati svoje negativne rezultate u svakodnevnom životu. Na prvu ih ne vidimo, već još i dižemo tu istu tehnologiju u nebesa, što se najbolje može vidjeti na primjeru malog djeteta koje ne govori jezikom kojim pričaju njegovi roditelji, već npr. engleskim. I najžalosnije je kad se takvi roditelji ponose time što ga oni to nisu naučili, već je toliko pametno da se naučilo samo. Što je, ustvari, žalosno jer prvo – pokazuje da je dijete provelo ogroman broj sati pred ekranom da bi usvojilo te strane izraze (koje ne razumije u potpunosti, već ih samo reproducira napamet), a drugo - da je u toj jednosmjernoj komunikaciji bilo toliko očajno za preživljavanjem, pa čak i s ekranom koji s njim nije pričao, da je počelo ponavljati za njim. Za zaključak se može reći kako se sve duljim korištenjem ekrana djeca socijalno izoliraju te tjelesno i mentalno iscrpljuju (npr. u igrici „pucačine“ dijete doživi velik broj stresnih situacija, puls mu se ubrza nebrojeno puta, uznoji se, uplaši, naljuti, veseli, a ustvari – sjedi mirno na mjestu... Takva situacija nije prirodna). Sve to se negativno odražava na obiteljsko, socijalno, školsko i osobno funkcioniranje. 5 - POSLJEDICE EKRANIZACIJE NA UČENIKA, NASTAVU I OCJENJIVANJE Za očekivati je da se ogroman utjecaj tehnologije prelio i na današnje učenike. Oni su upravo zbog tehnologije uglavnom ravnodušni na zbivanja oko sebe i generalno ih se teško može animirati na bilo što, a kamoli na učenje. Zašto? Zato što se npr. sat harmonike ne može usporediti s gledanjem „fail-ova“ na YouTube-u ili Tik-Tokova, u kojima u svega par minuta vide smrtonosne sudare izbjegnute u zadnji tren, skakanje s krova kuće u bazen, padove, lomove, psa koji vozi skateboard, drugog psa koji vozi bicikl, mačku koja „svira“ klavir... No, ni to im ne zadržava pažnju predugo jer su nešto slično vidjeli minutu ranije u drugom videu, pa ih ni "failovi" više ne impresioniraju kao kad su ih vidjeli prvi put. Poanta je upravo u tome da ih nakon tolikog izbora sadržaja teško više išta može impresionirati, a pogotovo učitelj koji objašnjava kako bi se trebala vježbati neka skladba. Danas ju oni ne moraju navježbati da bi ju mogli čuti, za razliku od nekad kad je to bio jedini način da ju čuju. Snimke skladbi su im dostupne na raznim platformama – samo trebaju ukucati pojam u tražilicu i birati izvedbu. Na žalost, ni to ne rade. S tako lako dostupnim sadržajima do kojih mogu doći u bilo kojem trenutku, s jedne strane imaju blagoslov, a s druge im činimo medvjeđu uslugu i učimo ih kako do znanja možemo doći brzo, i kako saznavanje novih stvari nije veliki napor – udaljeno je doslovno jednim klikom. Tim načinom učenja ne razvijaju svoj mozak (budući da informaciju nisu morali istraživati i iz njihovog mnoštva vaditi zaključke), već se samo zasićuju novim informacijama koje brzo zaboravljaju. Nažalost, isto poistovjećuju i sa školom, a i prenose na sviranje instrumenta. Prvašići očekuju da će naučiti svirati instrument brzo, doslovce u 2 tjedna, a kada se to ne dogodi - gube interes. Ne shvaćaju kako je sviranje vještina koja se mora sustavno vježbati i čije usvajanje traje. Oni za vježbanje nemaju volje, niti strpljenja kad istu skladbu mogu čuti nebrojeno puta na YouTube-u. Prije to nije bilo moguće. Učenici su za određenu skladbu ovisili o radijskom voditelju i njegovom glazbenom ukusu, nagovarali roditelje da im kupe kasetu ili ploču, a ako su htjeli češće čuti određenu skladbu, morali su ju navježbati. Danas ne moraju uvježbavati određenu skladbu kako bi je slušali češće i, u principu, i nemaju neku posebnu motivaciju sjediti satima za isto. A koje su posljedice ravnodušnosti i nevježbanja kod učenika? Idu malo dalje od onog očitog - da ne znaju svirati određenu skladbu. Nažalost, učenicima se pogoršala koordinacija obje ruke, motorika prstiju, koncentracija, imaju problema s istovremenim praćenjem dva crtovlja s različitim glazbenim ključevima, ne trude se zapamtiti glazbenu teoriju i ne vide njezinu vezu sa sviranjem instrumenta. Iste stvari se ponavljaju iz sata u sat, pa mjesecima dolaze bez srama s istim greškama, a satovi prolaze u vježbanju zadaće samo kako bi idući sat došli i zaboravili sve što su naučili, pa opet učili sve ispočetka. I na sve spomenuto su poprilično ravnodušni - ne uzrujavaju se zbog lošijih ocjena, zbog vlastitog neznanja, niti se pretjerano boje autoriteta. I tako se na prvu možda čini kako su djeca danas pametnija jer se već s navršenih godinu dana služe mobitelima, ali ako pogledamo njihovu samostalnost, emocionalnu zrelost i povezivanje stvari, nažalost, vidimo da su nazadovali. A što mi, nastavnici, radimo? Animiramo ih i motiviramo, ali ne pomažu više ni skladbe zabavnog karaktera, ni sviranje u komornim sastavima, niti ih motivira skorašnji koncert ili ispit. Sve im je „ravno“. Nemaju strah od ispita, srama od lošeg sviranja na koncertu, niti želje za učenjem pjesme koja im se čak i sviđa. Došlo je do toga da su nekadašnji prosječni učenici danas najbolji, a nekadašnji loši su današnji prosječni. A danas ni najbolji ne mogu savladati minimum programa (koji je zadan Planom i programom još za one nekadašnje učenike). Sve češće sviraju gradivo iz nižih razreda umjesto ono prikladno njihovom uzrastu, a niti to ne uspiju savladati kako treba. Također, sve brže dolazi i do ispisa učenika. Dok se nekad podrazumijevalo završiti započetu osnovnu glazbenu školu, danas se više ne podrazumijeva niti završiti razred, jer se sve češće događa da se učenik ispiše bez posebnog razloga u toku godine. Zbog nevježbanja su ocjene niske, a čim se zareda par loših ocjena, roditelji nagovještaju ispis. Tada dajemo djetetu lakši program (koji nije adekvatan za učenikov razred) samo kako bi ga potaknuli na sviranje, ali ni to se ne događa. Zato se kod ocjenjivanja dobro zapitamo - koju ćemo ocjenu dati? Realnu ili poklonjenu? A što ih učimo poklanjanjem ocjena? Da ne poštujemo sebe i svoju struku, svoju školu, da nerad prolazi. Nađemo se u situaciji da su roditelji ljuti, npr., na ocjenu dobar i žele višu ocjenu, a ne žele shvatiti da je i taj dobar već poklonjena ocjena. Tako i na ispitima izgleda kao da ne razumijemo kriterije za određeni razred i mislimo da je loše odsvirana skladba prosječna, a istina nije u našem neznanju, već u novim generacijama. I tako se situacija može vući neko vrijeme, a na kraju uvijek završi jednako – ispisom. Glazbena škola se tretira kao sport koje je dijete upisalo pa nakon 2 mjeseca izgubilo volju ići na treninge. Ispada da bi trebali maknuti očekivanja i standarde koje smo naučili kroz svoje školovanje, zaboraviti da smo završili Akademiju, početi ignorirati nevježbanje i greške, i dijeliti četvorke i petice. Da ne bude zablude, ni u prošlosti, ni u budućnosti, niti jedan učenik se nije, niti će se veseliti pisanju zadaće i učenju, ali bez obzira na njihov osobni stav, nekad su djeca napravila ono što se od njih tražilo jer su imala osjećaj autoriteta. Današnja djeca u lice i roditelju i nastavniku kažu kako ne žele učiti. I došli smo do toga da se danas više ne gleda što je dobro za dijete, već mu se povlađuje, samo da ne dođe do konflikta. Poruka koju oni dobijaju je da je odustajanje normalna stvar, a zaključak koji mi možemo izvući je da se ekranizacija itekako negativno odražava na učenje i školu. 6 - ANALIZA ANKETE Rezultati ankete. 7 - DISKUSIJA: UKORAK S EKRANIZACIJOM / RJEŠENJE PROBLEMA Diskusija s prisutnim učiteljima i nastavnicima na predavanju – razgovor o njihovim iskustvima u nastavi, načinu nošenja s problemom ekranizacije, smanjivanju obima programa, davanju lakšeg gradiva, poklanjanju ocjene zbog očuvanja satnice, praćenju Plana i programa, idejama za rješenje problema ekranizacije. 8 - ZAKLJUČAK Dolazimo do zaključka da su djeca ostala ista, ali okolnosti su te koje su drastično promjenile njihove reakcije, a i današnje roditeljstvo. Od ekranizacije i digitalizacije društva ne možemo pobjeći, niti ju potpuno ignorirati. Djeci je danas jako važno biti u online svijetu, ali moramo biti svjesni da je ekranizacija počela u obitelji i jedino od tamo ima smisla krenuti s njenim rješavanjem. Pripremila sam par praktičnih uputa kako roditelji mogu konkretno pomoći u pretjeranoj konzumaciji ekrana kod djece: 1. Uvesti jasno pravilo o maksimalnom vremenu boravka djeteta na ekranima (to je važno jer tako dijete uči birati sadržaje koje želi gledati i uči razlikovati što mu je na internetu važno, a što predstavlja samo popunjavanje praznog vremena) 2. Pratiti što dijete gleda na ekranima (najlakše je kad se računalo ili drugi ekran drži u zajedničkom prostoru - dnevnoj sobi, npr., i da ga dijete koristi u vrijeme kada su i odrasli u toj prostoriji. Tada roditelji imaju kontrolu nad vremenom provedenim na njima. Također, instaliranje aplikacije Family Link pomaže kontrolirati sadržaje i vrijeme provedeno na ekranima i kada roditelji nisu kod kuće) 3. Poticati zdrave navike i stil života (roditelji bi trebali podržati dijete u tome da se uključi u neki sport, trebali bi ga češće poticati na druženje s vršnjacima, ali i na sudjelovanje u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima) 4. Biti primjer svom djetetu (ukoliko dijete učimo da umjereno i funkcionalno koristi razne ekrane važno je da i mi roditelji svojim primjerom pokazujemo isto. Zapamtite: djeca više uče gledajući ponašanje svojih roditelja nego slušajući što im roditelji govore) Važno je naučiti djecu da ekrani nikako ne mogu biti zamjena za naše stvarne društvene kontakte, životne navike i osnovne potrebe, a istodobno se sami moramo boriti s jednostavnijom opcijom odgoja gdje roditelje zamjenjuju ekrani. Boriti se, npr., da za vrijeme ručka nema ekrana, da se za vrijeme vožnje posmatra priroda, sluša radio ili razgovara; pričati češće s njima, pozorno ih slušati i pokušati razumjeti, ispitivati o događajima u školi, češće pozivati njihove prijatelje na igru, zamoliti ih da pomognu u kućanskim poslovima, u suštini - biti aktivno uključeni u njihov život te ne dopustiti da ekrani preuzmu glavno mjesto u njihovim životima. Dok god će ovakve ideje roditeljima biti zastarjele, smiješne, apsurdne, neprimjenjive na današnju djecu ili nemoguće – do tad ćemo imati problem ekranizacije. Dok god ćemo i mi provoditi previše vremena na ekranima, djeca će nas kopirati. Važno je suočiti se istinom i priznati da smo svi mi sudionici štete koja se radi djeci. Također, ne potonuti u očaj jer smo ih „upropastili“, već raditi na tome da ih izvučemo iz te neprirodne situacije. Ekranizam je krenuo od roditelja zbog preopterećenosti na poslu, stresa, donošenja posla doma, a tehnologija je tu vrlo polako postajala besplatna dadilja. Stoga su roditelji jedini koji će i moći utjecati na to da se djeca prebace ponovno na dječje stvari i odmaknu od ekrana. Međutim, za to će se morati odreknuti dodatnih poslova koji ih opterećuju i stvaraju ogroman stres te se posvetiti kod kuće djeci, a ne poslu. U suprotnom, budućnost ne izgleda blistava. Ono što nastavnici mogu imati je: strpljenje za njihovo nevježbanje, slušati ih (često se učenici povjere prije nastavniku, nego roditelju), pričati s roditeljima i učenicima o ekranizaciji, aktivno surađivati s ostalim kolegama na novim idejama vezanim uz ovaj problem, i približiti današnjoj djeci svijet glazbe što više. Korišteni materijali: https://www.zzjzdnz.hr/zdravlje/mentalno-zdravlje/1131 https://zena.rtl.hr/lifestyle/kako-smo-odrastali-u-osamdesetima-a9095d94-7840-11ec-af24-f61c9b683a06 gadgets-restaurants-quiet-kids-not-critics-1c8958786 https://www.safes.so/blogs/effect-of-social-media-on-parents-parenting/ https://liber-media.hr/blog/ekranizacija/ https://sarajevskasehara.com/2020/03/bolest-modernog-doba-ekranizam-kod-djece-je-slican-autizmu/ https://www.udruga-pragma.hr/nema-dana-bez-ekrana-problem-ekranizacije-od-ranog-djetinjstva/ https://net.hr/magazin/roditeljstvo/hrvati-o-razlikama-u-odgoju-danasnje-djece-4e9f7b2c-b2b9-11ed-81ce-7ec6ce9e2161 https://hipokrat.com.hr/ekranizam-uzrok-simptomi-i-lijecenje/ https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/logopedinja-o-opasnostima-ovisnosti-o-ekranu-to-je-ono-sto-zovemo-digitalni-autizam-prve-tri-godine-zivota-su-kljucne/