Ovaj materijal je nastao u svrhu predavanja na Međužupanijskom vijeću učitelja i nastavnika harmonike održanom 15. ožujka 2023. godine, u Zagrebu. ANKETA "Utjecaj ekranizacije na glazbeni napredak i razinu motivacije učenika" (poslana svim učiteljima i nastavnicima harmonike u Hrvatskoj) 1. Da li imate dojam kako se kroz godine omjer lošijih, prosječnih i boljih učenika u Vašoj klasi promjenio u korist lošijih učenika (npr. prije su većinu klase činili prosječni učenici, a manji dio lošiji i bolji. Sada većinu klase čine lošiji učenici, a u manjini su prosječni i bolji)? * o DA o NE 2. Da li imate problem s motivirenjem svojih učenika za vježbanje harmonike i osjećate li da ste iskoristili sve svoje trikove kako bi ih zainteresirali za vježbanje? * o DA o NE 3. Da li ste s godinama smanjili i minimalne zahtjeve gradiva koje učenik mora odraditi prema Planu i programu (jer ste svjesni da ga i današnji najbolji učenici teško mogu ispuniti)? * o DA o NE 4. Da li ste primjetili kako kroz godine učenici pokazuju sve veći nedostatak reakcije vezan uz dobijanje lošije ocjene (npr. prije su zasuzili već i na spomen lošije ocjene, a sada jedva trepnu i kada je dobiju)? * o DA o NE 5. Da li ste primjetili da su se učenici počeli ispisivati iz glazbene škole sve ranije (prosjek pohađanja glazbene je neke 3 godine, te su izuzetno rijetki oni koji završe svih 6 godina osnovne škole), a bez nekog posebnog razloga pa i tijekom školske godine? * o DA o NE 6. Da li zadnjih nekoliko godina povisujete ocjene za jednu ili više njih, a zbog straha od ispisa učenika i gubitka satnice?* o DA o NE 7. Da li ste primjetili iz godine u godinu sve manju angažiranost roditelja u nastavni proces (ako uzmemo u obzir većinu roditelja)? * o DA o NE 8. Da li imate dojam da su se roditelji ranijih godina više trudili oko podsjećanja djeteta na vježbanje instrumenta te razgovarali i s njim i s Vama o ocjenama, a danas na spomen lošijih ocjena odmah najave ispis bez mogućnosti daljnje rasprave ili dodatnog truda s njihove strane? * o DA o NE 9. Da li vam roditelji sve češće spominju da djeci, zbog prevelikog provođenja vremena pred raznim ekranima (mobiteli, tableti, kompjutori), a posljedično lošijim ocjenama u školi, sve češće oduzimaju na određeno vrijeme mobitele ili brane igranje igrica, kao vrstu kazne? * o DA o NE 10. Smatrate li da je uzrok inflaciji nemotiviranih učenika trenutni stil života u kojem su se fokus i vrijednosti preusmjerile na ekrane (u svrhu razbibrige, odmora ili "kupovanja mira“ dok je dijete pred ekranom)? * o DA o NE 11. U slučaju da imate neka od navedenih iskustava, kako se s njima nosite i koje bi bilo rješenje problema po Vašem mišljenju? * Objašnjenje prezentacije po brojevima slide-ova: 1 - UVOD Do ideje za ovu temu sam došla iz osobnog iskustva i to je tema o kojoj već dugi niz godina promišljam. Sa svojim poslom u glazbenoj školi sam ispočetka bila jako zadovoljna - s napretkom djece, njihovim reakcijama, količinom njihovog vježbanja, načina na koji način su shvaćala stvari. Otprilike oko 2010. godine sam primjetila da su se stvari počele mijenjati. Isprva nisam znala o čemu se radi, niti se problem naglo otkrio, već se cijela stvar odvijala polako i neprimjetno. Činjenice su bile sljedeće: iako sam se s godinama sve više trudila oko djece, imala više razumijevanja, osmišljavala zanimljivije načine učenja, imala sve bogatiji repertoar skladbi, postajalo je očitije da je svaka generacija jednostavno malo lošija i ljenija od one prethodne.Trebalo mi je dugo vremena da tu pojavu iskristaliziram i uočim neke obrasce. Prvo sam krivila sebe i svoj rad, pa učenike, ali kad su mi i ostali profesori potvrdili isti problem, shvatila sam uzrok problema te uvidjela da stvari s vremenom postaju samo gore, a ja nemam neko suvislo rješenje. Taj problem je u skorije vrijeme dobio i ime - „ekranizacija“ ili „ekranizam“, a postao je sve prisutniji kao problem u različitim granama obrazovanja, ali i u samoj obiteljskoj dinamici. Djeca su od međusobnog igranja s igračkama, igranju na igralištu, učenju stvaranja glazbe na instrumentu, došla do toga da im to nije najveći vrhunac dana i nešto čemu se vesele poslije škole, već je vrhunac dana - izolirano sjedenje ili ležanje, zurenje šutke satima u ekran, scroll-anje po mobitelu do besvijesti i klikanje po joystick-u. Trenutno stagniramo u stupnju evolucije – umjesto da se fizički i mentalno razvijamo iz generacije u generaciju, djeca su počela vidno nazadovati – fizički, motorički i emotivno. Zašto? Zato što se fokus djece drastično promjenio. Fokus koji djeca imaju danas na ekrane, koliko god dobrobiti ima, je dvosjekli mač i na duže staze ih doslovce otupljuje i otuđuje. Zato radim ovo predavanje s kojim se nadam da ću dati na značaju ovom problemu, osvijestit stvari i potaknuti raspravu, jer potvrdu kolega imam - što kroz razgovor, što kroz anketu koju sam provela za današnje predavanje. 2 - UČENICI NEKAD To „nekad“ su za mene bile 80-te. Atmosfera tog vremena je bila – društvo iznad pojedinca, milicija iznad društva, vojska iznad milicije, predsjednik iznad vojske itd… Drugačiji režim od onog kojeg živimo danas. Onda je normalno bilo - uklopiti se i ne iskakati iz okvira. Što se tiče uživanja kulta predsjednika, domoljublje je bilo na visokim granama. Tada se kupovalo u lokalnim dućanima u kojima si mogao kupiti osnovne životne namirnice (crni ili bijeli kruh, svježe mlijeko, dvije vrste čokolade, dvije-tri vrste bombona i neke nužne proizvode), i nisi mogao sam birati proizvode s polica. Doma su se većinom jeli ćušpajzi, a kolač si pojeo možda dva puta mjesečno (u nedjelju, naravno, ili kad dođu gosti). U kući je bio jedan telefon na žicu pa o privatnosti tijekom razgovora nije bilo ni riječi. Sigurnosne sjedalice za auto nisu postojale, niti su se djeca na stražnjem sjedalu uopće vezala. Kad si slavio rođendan, pozvao si najbliže prijatelje, imao tortu i svjećice. Nije bilo skupih poklona i sve je bilo skromno. Sam odgoj djece je bio više stroži i bez toliko prisnosti. Nekad su stvari stvarno bile drugačije. I to je normalno. Svako vrijeme je drukčije - navike ljudi, tempo života, tehnološki napredak, pa iz tog zaključujemo da je i svaka generacija drugačija. Tako je i za pretpostaviti da i škola i nastava danas nisu slične onome kako su izgledale prije, a još su manje učenici koje ih pohađaju slični onima od nekad. Nastava je bila ex cathedra, lošiju ocjenu si mogao prešutjeti od roditelja sve do ispravka, a prešutio si je jer si ih se malo i bojao (roditelji su bili veliki autoritet). Autoritet općenito je nešto značio - djeca su više poštovala i svoje roditelje i profesore, a roditelji profesore. Zašto su ljudi u to vrijeme bili drukčiji? U ono vrijeme nije bilo toliko izbora za djecu, ni za roditelje. Za roditelje je postojala ustaljena shema – posao, kuća i bavljenje djecom. I posao se nije donosio doma. Za djecu je shema bila – škola, kuća, zadaća, igranje, crtić u 19, spavanje. Ako si išao u glazbenu školu bio si privilegiran. Imao si nešto što druga djeca nisu imala: dodatnu školu koju su roditelji plaćali, još jedan krug prijatelja, svirao instrument za kojeg tvoji kolege iz razreda možda nisu ni znali kako se zove, a kamoli svira, nastupao si na koncertima, poznavao ozbiljnu glazbu… 8 – ZAKLJUČAK