Naputak uz lektiru po slobodnom izboru učenika - prezentirati lektiru u slikama pomoću kamišibaja. Kamišibaj je tvorenica od riječi kami što znači papir i šibaj što znači gledalište ili kazalište. Neki ga zovu papirnatim kazalištem i kazalištem iz kofera, no jedno je sigurno: to je vještina pripovijedanja i kazivanja uz pomoć slika. Kamišibaj potječe iz Japana. To je tradicijski oblik pričanja priča djeci. Početkom prošloga stoljeća na ulicama Japana pojavili su se pripovjedači koji su biciklom putovali iz sela u selo (gaito). Prodavali su ručno izrađene slatkiše. Osim slatkiša, na biciklu je bila pričvršćena i mala drvena kutija – butaj. Kad bi se oglasio udarcem svojih štapova, djeca bi se okupila oko prodavača, kupila slastice i poslušala kamišibaj. Bila im je to lijepa nagrada za njihovu kupnju. Kazivač je bio domišljat, a njegove priče dobile bi nastavak novom kupnjom njegovih slastica. DIJELOVI KAMIŠIBAJA: Butaj [butai] – mala drvena kutija u koju se umeću slike pomoću kojih se pripovijeda priča. Svaki butaj ima okvir, vratašca i prostor za slike ili ilustracije kojima se koristimo u pripovijedanju. Format može biti različit, veličine papira A4 ili A3. Crteži ili slike – ilustracije koje pomažu u pripovijedanju. Kazivač ili pripovjedač koji izvodi kamišibaj naziva se kamišibajac, a uradak koji nastaje izvedbom zove se kamišibaj. Hiošigi je naziv za drvene štapiće kojima kazivač, udarajući jednim o drugi, najavljuje svoj dolazak i početak kazivanja. Učenici mogu rabiti - papir tvrđi A4 ili A3 papir, likovna tehnika po izboru (bojice, tuš, flomasteri, pastele, kolaž, platno, kombinirane tehnike…), jedna priča može imati od 3 do 33 crteža, broj ilustracija nije ograničen, većina priča sastoji se od 12 do 16 čvrstih kartica, način pripovijedanja priča je jedinstven te ovisi o maštovitosti i kreativnosti kazivača, učenici uživaju u stvaranju svojih priča, mogu samostalno dodavati zvukove, šumove, glazbu, pričati u parovima, naizmjenično… Naputak za sat lektire - osnovno pravilo kojim se trebamo voditi glasi: manje je više, crteži i slike ne smiju biti opterećeni mnoštvom detalja, slike se trebaju jasno vidjeti s udaljenosti od nekoliko metara, poželjno je znanje o filmu i stripu, kadrovima i planovima (srednji, blizi plan, krupni, detalj), prva stranica uvijek je naslovnica, na pozadini prve stranice-naslovnice moguće je nalijepiti tekst priče druge stranice (i tako redom dok ne usavršimo pripovijedanje).