Ovom metodom se najlakše postiže kontakt s problemom neke manjinske grupe ii osobnim problemom s kojim se pojadinac suočava. Definirani problem započinje kazališnim jezikom. Učenici govorom tijela i glasom upoznaju jedni druge uče se raditi u timu kasnije svi zajedno uočavaju problem koji je prisutan u zajednici i pronalaze moguća rješenja. Igru uloga započinje određeni broj učenika ali u svakom trenutku ostali učenici koji su u publici mogu prekinuti scenu i odigrati pojedinu ulogu na drugačiji način. Strategija koja se izdvaja u ovom slučaju je suosjećanje. Empatija učenicima omogućava prepoznavanje potrebite pomoći drugoj osobi i donošenje odluka o načinu na koji joj se može pomoći. Kod učenika potiče osjećaj zadovoljstva. Ona otvara i neočekivane mogućnosti (npr. osobnog napredovanja) te empatijom motiviramo i druge da nam pomognu kad nama bude potrebno suosjećanje.